UNIFORMISTI^KA HRONOLOGIJA

Pokazuje se da su sva ta datirawa zasnovana na veoma prostoj pretpostavci: Zemqa je prekrivena ogromnim geolo{kim slojevima naslaga debelih na stotine ili ~ak hiqade metara, a u savremenim uslovima takve se naslage formiraju prili~no sporo. Napravqena je pretpostavka da se za svu istoriju Zemqe wena geolo{ka struktura formirala, grubo govore}i, istim ovakvim tempom, kakav je i danas, kada se Zemqa nalazi u geolo{ki spokojnom stawu. Tu su pretpostavku nazvali teorijom uniformizma, i kratko je izrazili formulom: sada{wost je kqu~ za pro{lost, odnosno, ma koliko daleko se udaqavali u pro{lost, svi procesi su se tamo odvijali ta~no onako kao {to se odvijaju danas.

Ova je teorija nastala na po~etku pro{log vijeka, i veoma se sre}no susrela sa Darvinovom teorijom evolucije. Milioni i milijarde godina su i te kako bili po`eqni jednoj bakteriji koja onomad bija{e naumila da se preobrazi u razumnog ~ovjeka.

U razli~itim slojevima naslaga qudi nalaze fosile razli~itih organizama. Bez obzira na ogromnu koli~inu izuzetaka, u principu se uo~ava ovakva zakonomjernost: {to dubqe fosili zalije`u u naslagama, to je prostija wihova organska struktura. Morski beski~mewaci, ribe, vodozemci, reptili, sisari - ovakav je otprilike redoslijed fosila ako se kre}emo du` slojeva od dubine prema povr{ini. U ovome su uvidjeli hronolo{ku ure|enost evolucionog razvoja organizama od prostijih ka slo`enijim formama.

Bio je sastavqen takozvani standardni geohronolo{ki stub, koji se prila`e u svim uxbenicima biologije i geologije, od arhajske ere do kenozoika, sa svim wihovim periodima. Ne treba nikako smetati sa uma da su se cifre o starosti tih era i trajawu samih perioda pojavile u uxbenicima jo{ mnogo prije nego {to je barem jedan fizi~ki pribor dozvolio realno mjerewe ili dobijawe podataka za numeri~ko provjeravawe tih cifara. Nazovimo stvari wihovim imenima: te su im cifre bukvalno pale sa neba, uzeli su ih iz svojih glava; druga je stvar {to se u na{im uxbenicima to naziva "nauka je dokazala".

Jo{ jednu stvar uvijek treba imati na umu kada se razgovara o geolo{kom stubu: gdje god na Zemqinoj kugli da po~nete da pravite bu{otine kroz slojeve naslaga, nigdje ne}ete sresti wihov strogo ure|en i dosqedan raspored kakav se vidi u geolo{kom stubu prikazanom u uxbenicima. Maksimalno {to mo`ete o~ekivati - i to ako budete imali sre}e - bi}e da na|ete tri do pet slojeva koji odgovaraju geolo{kom stubu, i bi}e vrlo dobro ako wihov redoslijed bude kao {to je prikazano u geolo{koj shemi, tj. da se "stariji" sloj ne na|e iznad "mla|eg" - jer i to zna da se desi.

Daqe. Fizi~ko-hemijski sastav naslaga, kao pravilo, ni{ta ne mo`e "da ka`e" o wihovoj starosti. Jedni te isti pje{~anici ili slanici mogu se sresti i u "mladim" i u "starim" slojevima. Naziv sloja - kambrijum, ili jura, ili jo{ nekakav - daje se po za wega karakteristi~nim fosilima - tzv. najkarakteristi~nijim tipovima iskopina. Tako su za kambrijumski sloj najkarakteristi~niji trilobiti, a za jurski - dinosaurusi. Do dan-danas, ~ak i poslije otkri}a radiodatirawa, metod najkarakteristi~nijih iskopina predstavqa osnovni na~in za odre|ivawe starosti konkretnog sloja.

Dakle, geolo{ki stub je bio nasa|en na prili~no nesigurne temeqe. Wih je "poduprlo" otkri}e radioaktivnosti. Potpora, kao {to }emo, avaj, vidjeti, i ne ba{ tako pouzdana.

Otprilike prije stotinu godina, kada su napredni geolozi bili ubije|eni da se `ivot na zemqi razvija evo ve} ko zna koliko miliona godina, otkrivena je i radioaktivnost - pretvarawe jednih hemijskih elemenata u druge. Na sre}u evolucionista, na{li su se i elementi koji se u druge pretvaraju veoma sporo, sa periodom poluraspada od po nekoliko stotina miliona godina.

Odrediv{i duge periode poluraspada za parove elemenata: uranijum-olovo, kalijum-argon, rubidijum-stroncijum, nau~nici su odlu~ili da taj proces iskoriste za mjerewe davno proteklog vremena.

Pri tome su uzeli sqede}e i ne ba{ tako samoo~igledne pretpostavke:

1. U prou~avanoj naslazi elemenat-"k}erka" nije bio prisutan na po~etku procesa, nego se formirao samo zahvaquju}i raspadu elementa-"majke". Drugim rije~ima, pretpostavqa se da na po~etku procesa u posmatranoj naslazi uop{te nije bilo, naprimjer, olova, te da je u woj bio prisutan samo uranijum. Provjeriti ovo, razumije se, nije mogu}e. Ali izgleda prili~no sumwivo da na po~etku procesa stabilnog elementa nije bilo, a da je prisutan bio ba{ elemenat koji se raspada.

2. Za uzorak koji se uzima radi datirawa pretpostavqa se da je savr{eno zatvoren sistem. Drugim rije~ima, uzima se zdravo za gotovo da ni element-k}erka ni element-majka niti su i{~ezavali iz uzorka, niti su uw upadali izvana, i to - na ~itavom vremenskom potezu od svih tih pretpostavqenih miliona godina koje se od uzorka o~ekuju. Odavde direktno slijedi da je za odre|ivawe starosti uzorka konkretnih naslaga takav uslov u principu potpuno nemogu}e ispo{tovati. Jedino gdje se takvi uslovi mogu na}i (u ve}oj ili mawoj mjeri) jesu vulkanske naslage - granita i bazalta, ali se i tu odmah pojavquje problem: kako uskladiti starost vulkanskih naslaga sa starostima naslaga koje se nalaze neposredno oko wih. Gdje je garancija da obje poti~u iz istog doba?

U tom smislu najnepouzdaniji je kalijum-argonov metod, s obzirom da se soli kalijuma lako rastvaraju u vodi, a argon je gas.

3. Za brzinu poluraspada se pretpostavqa da je konstantna, {to tako|e nije fakat, kao {to smo vidjeli na pro{loj lekciji, jer je ona ranije bila ve}a, mada se i ne ne zna koliko. Shodno tome, u pro{losti je raspad proticao br`e, i izra~unata starost je o~igledno pove}ana preko mjere (Sl. 8).

4. Na kraju, treba imati u vidu i rijetkost ovih te{kih elemenata u bilo kojim naslagama, kao i wihove male koncentracije. U takvim uslovima prora~unska gre{ka za nekoliko atoma unosi veliku gre{ku u odre|ivawu starosti naslage.

Ako se uzmu u obzir sve ove neprovjerqive, sumwive, ponegdje ~ak i o~igledno la`ne pretpostavke, uop{te se ne treba ~uditi {to rezultati radiodatirawa jedne te iste naslage razli~itim metodama razbacuju datume wihove starosti po vremenskoj skali u ogromnim dijapazonima koji se jedni od drugih razlikuju za po stotinu, a nekada i po nekoliko hiqada puta. U javnosti se objavquju samo rezultati koji odgovaraju geolo{kom stubu i podudaraju se sa staro{}u "najkarakteristi~nijih iskopina". De{avaju se i ovakve pikanterije: prema takvim "prora~unima", starost najnedavnijih naslaga mo`e da iznosi i do 22 miliona godina; starost lobawe koja veoma li~i na qudsku - od 2,6 do 220 miliona godina, a za `ive pu`eve od takvih peora~una saznajemo da su stari i po 27 hiqada godina. Ovakve stvari te{ko mogu da nose epitet nau~nih eksperimenata. Kada u~enik na laboratorijskim vje`bama dobija tako razbacane rezultate, on lako zakqu~uje da je nastavak posla pod takvim okolnostima potpuno beskoristan. Ako pak pri tome u~iteq bude uporno nastojao da se dobiju kakvi-takvi rezultati, postoje osnovane sumwe da }e u~enik, jednostavno, "na{telovati" rezultate da budu u granicama onih koje se teoretski o~ekuju. Na`alost, postoje, tako|e, osnovane sumwe da ni odrasli nau~nici ne postupaju uvijek mnogo po{tenije od ovakvih u~enika.

Od svih metoda radio-datirawa najosobenija je tzv. metoda radio-ugqenika, ~iji rezultati za nedavno pro{lo vrijeme kako-tako i daju ta~ne rezultate. Ali tom metodom nikome ne pada na pamet da mjeri geolo{ke periode od miliona godina. Radi se o tome da je period poluraspada radioaktivnog ugqenika-14 otprilike 5700 godina, a za ve}e vremenske periode sva mjerewa }e biti garantovano nepouzdana, s obzirom da mala gre{ka u odre|ivawu koncentracije atoma ugqenika-14 u uzorku dovodi do ogromnih gre{aka u odre|ivawu starosti. To se dobro vidi na grafiku zavisnosti koncentracije od vremena (Sl. 9).

uranijum V_raspada olovo

Sl. 8. Dopu{tene aproksimacije radiometri~kog datirawa:

1. Pri t = 0 Pb-a nema.
2. Sistem je potpuno zatvoren.
3. V_raspada = const

Koncentracija elementa koji se raspada mijewa se eksponencijalno, i za male koncentracije grafik je veoma strm. Najmawe kolebawe u ordinati dovodi do vrlo velikih razlika po apscisi.

Metod radio-ugqenika je zasnovan na ~iwenici da se pod dejstvom sun~evih zraka iz azota stvara radioaktivni izotop ugqenika ¹⁴C. On se hemijski pona{a isto kao obi~ni ugqenik i brzo oksidira kiseonikom iz vazduha. U atmosferi je zbog toga uvijek prisutna izvjesna koli~ina ugqenika-14. U procesu fotosinteze on kao i obi~ni ugqenik-12 upada u tkivo biqaka, zatim ga eventualno jedu `ivotiwe ili qudi, tako da je on uvijek prisutan u `ivim tkivima. U slu~aju da organizam poslije smrti bude zatrpan naslagama zemqe i to bez dostupa vazduha (kao {to je slu~aj sa fosilima), dostup novog ugqenika u tkiva se prekida, a ugqenik-14 se svojim tempom raspada i pretvara u obi~ni ugqenik. O~igledno je - {to je mawa koncentracija ugqenika-14, to je fosil stariji.

Me|utim, i ovdje je za vjerodostojno mjerewe neophodno biti tvrdo ubije|en da je u atmosferi koncentracija ugqenika-14 uvijek ista, i da se ona ne mijewa za sav period vremena koji se odre|uje. U prirodi mora da vlada ravnote`a: koliko se radioaktivnog ugqenika-14 oformi iz azota, isto toliko mora i da ga se raspadne. Ako se izuzme sada{wa radijaciona zaga|enost, logi~no bi bilo pretpostaviti da je Sunce osvjetqavalo Zemqu ravnomjerno za svu wenu istoriju, te je, konsekventno, i brzina stvarawa ugqenika-14 bila konstantna. A brzina wegovog raspada direktno je proporcionalna wegovoj koncentraciji u datom trenutku - upravo zbog toga raspad bilo kojeg elementa proti~e po eksponencijalnoj krivoj (Sl. 9).

s

Sl. 9. Mala gre{ka u odre|ivawu koncentracije uz veliko t daje

veliko razbacivawe vrijednosti u vremenu

Na po~etku istorije Zemqe, kada je tek po~elo formirawe ¹⁴C u wenoj atmosferi, o~igledno, koncentracija izotopa je bila toliko mala, da je brzina raspada prakti~no bila jednaka nuli, dok je za to vrijeme brzina wegovog formirawa bila konstantna. Ugqenik-14 se nakupqao i postepeno je morala rasti i brzina wegovog raspadawa - proporcionalno koncentraciji. O~igledno, u roku od nekoliko punih perioda poluraspada brzina raspada bi morala susti}i brzinu stvarawa, i tada bi nastupila `eqena ravnote`a: koliko se ugqenika-14 stvori, isto toliko se i raspadne. I tek od tog trenutka istorije Zemqe metod datirawa na osnovu radioaktivnog ugqenika ¹⁴C bi postao najpouzdaniji od svih ostalih metoda datirawa - pod uslovom, naravno, da Sunce ne izmjeni brzinu stvarawa ¹⁴C.

Ali u ovoj pri~i od svega je najinteresantnije ovo: ba{ taj trenutak ravnote`e na Zemqi jo{ nije uspio da nastupi! Mada pristalice uniformizma ne vole kada ih na to podsje}aju. Na Sl. 10 sve to je prikazano veoma ilustrativno.

Na dana{wi dan odnos brzina je ovakav: brzina stvarawa ¹⁴C je 2,5*10⁴ reakcija na kvadratni metar povr{ine zemqe u sekundi, a brzina raspada u istim jedinicama - 1,6*10⁴, odnosno, jedan i po put mawe!

Sl. 10.

Iz ovoga slijede dva izuzetno va`na zakqu~ka:

1. Sadr`aj ugqenika-14 u atmosferi jo{ uvijek nije konstantan, te su zbog toga svi rezultati dobijeni metodom radioaktivnog ugqenika-14 najbla`e re~eno sumwivi, a, da budemo precizniji - uvijek uveli~ani, jer su u pro{losti organizmi umirali sa mnogo mawom koncentracijom ¹⁴C u kostima, te, budu}i ne tako stari, danas izgledaju kao drevni.

2. Za starost Zemqe se sa velikom uvjereno{}u mo`e tvrditi da ona ne prelazi 2 do 5 perioda poluraspada ¹⁴C, jer bi se u suprotnom slu~aju brzine stvarawa i raspada do sada ve} morale izjedna~iti. I tako, dakle, po{to se ugqenik-14 morao po~eti obrazovati u Zemqinoj atmosferi jo{ od samog wenog po~etka, ona (Zemqa, wena atmosfera?) nije starija od 10-30 hiqada godina!

Naravno, ovdje je povu~ena samo gorwa granica. Brzina formirawa ¹⁴C je zbog ve}e ja~ine sun~evog zra~ewa u pro{losti mogla biti ve}a ili mawa, ako je Zemqina atmosfera bila ne~im za{ti}ena (magnetnim poqem ili za{titnim slojem vode i vodene pare). Brzina raspada tako|e je mogla biti ve}a, zbog ve}e brzine svjetlosti u pro{losti. Ovako ili onako, ni jedna ni druga okolnost ne dozvoqavaju nam da uve}amo izra~unatu starost Zemqe odjednom za 5-6 redova veli~ine! Ali zato u potpunosti dozvoqavaju da se wena starost jo{ vi{e smawi. Bilo kako bilo, o milijardama godina zemaqske istorije ne mo`e biti ni govora.

Uzgred budi re~eno, ovdje se veoma ilustrativno vidi kako teorija uniformizma protivrje~i samoj sebi. Pretpostaviv{i ravnomjerno i kontinualno proticawe svih procesa, dobijamo da je starost Zemqe veoma ozbiqna ograni~ewa.

Osim analize pomo}u ugqenika, koja je neo~ekivano pokazala mladost Zemqine atmosfere, postoje i druge metode za procjenu starosti Zemqe koje daju sli~ne rezultate.

Kao {to je poznato, rijeke svake godine nanose u more i okeane veliku koli~inu ~estica gline, pijeska, soli i drugih materija. Koli~ina svake materije koju u okean nanose sve rijeke na Zemqi mo`e biti izmjerena. Ako iz tih materija izdvojimo one koje se dobro rastvaraju i sada{wa morska voda mo`e jo{ uvijek da ih primi a da pri tome ne ostave talog, jasno je da se te materije postepeno nakupqaju u okeanu, svo vrijeme ulaze}i u wega preko rijeka, nemaju}i pri tome mogu}nost da ga napuste. Starost rijeka mo`emo odrediti tako {to }emo izmjeriti koncentraciju tih materija u morskoj vodi i tempo kojim ih rijeke dopremaju u okean.

Pri tome smo opet prinu|eni da napravimo uniformisti~ku pretpostavku da je prvobitni okean bio ispuwen destilovanom vodom i da nije u sebi sadr`ao nikakve soli. Osim toga, ne uzimamo u obzir eventualne katastrofe: vulkane, zemqotrese i tome sli~no, koje su u stawu da iznenada i veoma jako obogate morsku vodu solima. U krajwoj liniji, na osnovu ovakvih mjerewa mo`emo dobiti prili~no pouzdanu gorwu granicu datirawa, iznad koje rijeke ne mogu biti starije.

Rezultati takvih mjerewa }emo predstaviti u tablici:

Neobi~no mali periodi koji su dobijeni za neke elemente govore o velikoj ekolo{koj zaga|enosti. Titana, hroma i mangana, o~igledno, u okeanu je bilo previ{e malo, a rijeke su ih donedavno nanosile jo{ mawe, da bi se sa nekom pouzdanijom decidno{}u na osnovu dana{wih podataka o nanosima moglo suditi o starosti. Ali svi ostali navedeni joni tako|e daju vrlo male rokove za starost rijeka - u pore|ewu sa onim koji su potrebni evolucionistima. Milijarde godina nikako ne mogu da se naberu. Ovakvi rezultati se nikako ne mogu objasniti dana{wom ekolo{kom zaga|enos{}u. Osim toga, i ovi rezultati }e se pokazati kao enormno uveli~ani, ako je prvobitno more bilo slano i ako soli u wega ne donose samo rijeke, nego i podvodni vulkani.

Interesantan je i prora~un nakupqawa vode na ra~un erupcija vulkana. Poznato je da je znatan dio materijala koji izbacuje erupcija vulkana sa~iwava voda, koje ranije nije bilo na povr{ini Zemqe i koja se poslije toga nikuda nije mogla djenuti sa we. Nau~nici biqe`e otprilike 10-12 erupcija vulkana godi{we, ra~unaju}i i podvodne. Koli~ina vode koju oni zajedno izbacuju se procjewuje na iznose prema kojima bi se sva danas na planeti Zemqi postoje}a voda morala skupiti za 350 000 000 godina, iz ~ega slijedi da u epohi za koju nau~nici pretpostavqaju da je bila epoha riba, na Zemqi uop{te i nije bilo - vode!

A ako se u prora~un uzme savremene tempo obrazovawa ostalih vulkanskih naslaga, dobi}e se da se sva Zemqina kora samo zahvaquju}i erupcijama vulkana morala formirati ne kasnije od 500 000 000 godina. Zna~i, u kambrijumskom periodu kopna uop{te nije bilo?

Koliko tla rijeke spiraju i odnose u okean? Ako se u prora~un uzme dana{wi tempo erozije, ispa{}e da su svi kontinenti na zemqi morali erodirati do nivoa mora za svega 14 miliona godina, a za period od pet milijardi godina rijeke bi ih mogle "sprati" 440 puta zaredom. Ovdje nije uzeto u obzir da je erozija u pro{losti bila, o~igledno, jo{ ve}a. Jedinstveni izlaz je - prihvatiti da je Zemqa mlada.

Prema savremenim tempima formirawa tla mo`e se pretpostaviti da je, uz dana{wu vegetaciju, koja je znatno siroma{nija u odnosu na drevnu i po bujnosti i po brzini stvarawa zemqe od we, ve}inski dio savremenog tla je moralo biti formiran u periodu 5-20 hiqada godina (sloj od 20 cm). Postavqa se pitawe: za{to, poslije mnogo miliona godina organske evolucije, mi danas ne `ivimo na beskrajnoj mnogometarskoj crnici? Za{to se do dan-danas sloj plodne zemqe mjeri samo u centimetrima?

Poznato je da rijeke u svojim u{}ima prave prili~no velike naslage ilova~e i gline. Uz dana{wi tempo nano{ewa ilova~e, rijeka Misisipi bi, naprimjer, svoju sada{wu deltu napravila za ne vi{e od 5000 godina. A ranije je ova rijeka bila jo{ ve}a i nanosila jo{ vi{e zemqe.

Zemqino magnetno poqe je prvi put bilo izmjereno 1835. godine, i od tada se veoma brzo smawuje. Wegova bi se veli~ina za 1400 godina morala smawiti dva puta. To zna~i da ako se magnetno poqe smawivalo neprekidno, ve} 10 000 godina unazad ono je moralo biti toliko veliko, da bi `ivot na takvoj planeti bio nemogu}. Takvo magnetno poqe imaju samo u`arene "magnetne" zvijezde.

Logi~no je da se pretpostavi da se danas magnetno poqe vra}a u svoje normalno stawe poslije neke globalne katastrofe. Ali, ako je to tako, teorija uniformizma ponovo nailazi na unutra{wu protivrje~nost: gospodo, ili primite 10 000 godina postepenog razvoja, ili smatrajte da razvoj Zemqe nije bio spokojan i gladak, nego je u sebi sadr`ao i katastrofe, ali tada se ru{e najtvr|e osnove milionogodi{we postepene hronologije. Ako su na strukturu na{e planete najve}i uticaj imale katastrofe, onda vi{e ne}e ostati ni jednog jedinog razloga da se Zemqinom uzrastu u pretpostavci daju bezbrojni milioni godina.

Prou~avawa gorwih slojeva atmosfere koja su postala mogu}a nakon dobijawa podataka sa vje{ta~kih satelita daju jo{ jedno, veoma vispreno svjedo~anstvo o mladosti Zemqe.

Pretpostavimo da je hronolo{ki metod datirawa baziran na uranijumu i olovu, koji daje Zemqi milijarde godina postojawa, ta~an. Tada svo olovo na planeti predstavqa proizvod raspada uranijuma. Ali poznato je da je jedan od nusprodukata reakcije raspada uranijuma pojava alfa-~estica, odnosno helijuma. Kao najlak{i gas, helijum bi morao da se pewe u najvi{e slojeve atmosfere. Atmosfera, pak, uop{te ne gubi helijum, nego ga, naprotiv, jo{ i sti~e, zahvaquju}i kosmi~kom alfa zra~ewu. Za milijarde godina obrazovawa olova i helijuma iz uranijuma u gorwem sloju atmosfere helijuma bi moralo da bude stotinu hiqada puta vi{e nego {to ga u stvarnosti ima. U stvarnosti ga u atmosferi ima onoliko koliko bi moglo da se skupi za ne vi{e od nekoliko desetina hiqada godina (uz uslov da ga na po~etku uop{te nije bilo).

To je jo{ jedan argument protiv teorije o velikoj starosti Zemqe, a istovremeno i protiv uranijum-olovnog metoda datirawa, na kojem se i zasnivaju pretpostavke da je Zemqa stara.

Uzgred budi re~eno, ova procjena o starosti Zemqe na osnovu helijuma je prili~no pouzdana. Helijum "le`i" u onim mjestima koja nisu potresana vulkanima ili zemqotresima ili potopima, odnosno, na mjestima koja ne bivaju zatrpavana naslagama zemqe.

Kada nafta{i prosvrdlavaju naftne bu{otine, nafta naj~e{}e izbija iz zemqe u obliku fontane, ispod koje se naftom umivaju zadovoqni geolozi. Nafta se sa velike dubine uspiwe na visinu prili~no visokog hidrostati~kog stuba i usprkos tome pravi fontanu. Za{to?

Slojevi kojima je nafta okru`ena posjeduju izvjesnu {upqikavost, makar i sasvim malu. ^ak je i laiku jasno da bi za milione godina nafta morala smawiti pritisak gwe~ewe}i pore u sebi susjednim slojevima. Eksperti, pak, ukazuju da pritiska koji naftu tjera na povr{inu bu{otine uop{te ne bi ni bilo da su nalazi{ta nafte starija od 10-100 hiqada godina. Osim toga, iz ~iwenice naftnog pritiska proizilazi i da je nafta mogla da se formira samo kao posqedica katastrofe, u kojoj je gradivni materijal iznenada bio zatrpan masivnim slojevima naslaga koje su stvorile neophodan pritisak pod kojim se odvijalo daqwe formirawe nafte. Nemogu}e je uop{te zamisliti da se nafta stvara postepeno u uslovima ravnote`e sa okru`avaju}om okolinom, bez visoke temperature i pritiska, a da pri tome bude me|u drugim naslagama pod enormnim pritiskom.

Laboratorijski eksperimenti za vje{ta~ko stvarawe nafte su potvrdili da za dobijawe nafte uop{te nisu potrebni milioni godina, nego povoqan re`im visokog pritiska i temperature.

Isto mo`e da se ka`e i za nalazi{ta kamenog ugqa. Ona se nisu mogla oformiti za milione godina jednostavno le`e}i u blatu. U tom slu~aju drve}e, kao {to je poznato, jednostavno, trune. Kameni ugaq se mogao formirati jedino u slu~aju iznenadnog i brzog zatrpavawa ~itave {ume xinovskih tropskih stabala, ~ime bi te ogromne "grobnice {uma" bile snabdjevene odgovaraju}om temperaturom i pritiskom. Laboratorijski eksperimenti u kojima se iz obi~nog drvceta mawe za mjesec dana dobija antracit pokazuju da i za formirawe ugqa nisu neophodni milioni godina, nego samo visoka temperatura i pritisak, uz odsustvo kiseonika. Drugim rije~ima, bila je neophodna katastrofa - brzo i iznenadno zatrpavawe {ume vrelim naslagama.

Teoriju postepenog formirawa naslaga ugqa pobijaju ~esti pronalasci takozvanih polistrata - okamewenih stabala drve}a koja okomito prolaze kroz nekoliko slojeva naslaga, tj. kada je drvo okameweno vertikalno. Naro~ito efektno izgledaju polistrati koji stoje okrenuti naopa~ke, sa korijewem okrenutim nagore i kro{wama na dnu! Kako se tu mo`e govoriti o postepenom formirawu svakog plasta u toku miliona godina? Osim toga, prilikom postepenog slijegawa bilo kakvih naslaga u toku tako dugog vremenskog perioda ne bi se mogle primjetiti nikakve jasne granice izme|u slojeva.

Mo`e se govoriti i o ogromnim nalazi{tima ugqa koja bi navodno morala da se formiraju od mnogih pokoqewa biqaka. Ali i ovdje prora~uni pokazuju da u svjetskim zalihama ugqa ima 1,4 puta vi{e ugqenika nego u svim biqkama koje bi mogle pokriti svu zemqu onako obilno kao {to to danas ~ine u ekvatorijalnim {umama. A drevna flora je bila mnogo bujnija ~ak i od dana{wih ekvatorijalnih {uma - u tome se sla`u svi paleontoloozi, nezavisno od toga na koliko procjewuju starost ugqenih nalazi{ta. Osim toga, sama povr{ina kopna, kako }emo vidjeti kasnije, morala je biti mnogo ve}a od dana{we.

Na kraju, veoma je interesantno i to {to datirawa pomo}u ugqenika samim nalazi{tima ugqa daju rokove ne u milionima, nego u hiqadama godina. I to uz to da ugqeni~ni metod, kao {to smo vidjeli, nije sklon da umawuje, nego da pove}ava starost mjerenog uzorka.

Teorija postepenog i dugotrajnog formirawa naslaga ne samo da ne mo`e objasniti porijeklo nafte, ugqa i gasa. Nesavladivu te{ko}u za wu predstavqa samo postojawe fosila. Da se tijelo `ivotiwe ili barem neke wene kosti ne bi razlo`ilo, potrebno je da ono iznenada i u potpunosti bude zatrpano u gustoj naslazi bez dostupa vazduha. Ispuwavawem {upqina u kostima zaustavqa se daqe razlagawe i obrazuje se fosil. Ali, zamislite vi - kako zatrpati, naprimjer, nekakvog tamo diplodokusa, sa dimenzijama od maltene dva autobusa?

Pada mi na pamet popularna kwi`ica ameri~kog paleontologa Endrjuza, "Divqe zvijeri" o iskopinama drevnih sisara u pustiwi Gobi. Autor je vatreni evolucionista. On je ~esto dolazio u situaciju da sastavqa pri~e ovakvog tipa: {eta se, naprimjer, mastodont (mamut) ili beluxiterijus (baluchiterium - indricotherium - 10-metarski bezrogi nosorog), nailazi na mo~varu, u kojoj ina~e rastu svakojake ukusne biq~ice, zanosi se svojim ru~kom i ne primje}uje kako po~iwe da tone u `ivi pijesak. Onda se siroma{ak dugo koprca u agoniji, ali, avaj, sve mu je uzalud... Samo, previ{e je moralo na svijetu da bude takvih mo~vara sa `ivim pijeskom, koje su progutavale na hiqade raznoraznih `ivotiwa iz raznih perioda i ~ak iz raznih era! Sisari u takvim "mo~varama" le`e tik uz vodozemce ili ~ak i dinosaurusea. I svaku novu "`rtvu" mo~vara je tako bri`qivo pokrivala debelim slojevima naslaga, pa makar to bila i trupina te{ka i po nekoliko tona, a sve to da bi ih za paleontologe sa~uvala u {to je mogu}e pristojnijem vidu.

Dosta je {ale: sve ovo sasvim ne li~i ni na kakvu mo~varu, ali zato veoma li~i i u potpunosti odgovara ideji da je bogata flora i fauna pro{losti bila uni{tena svesvjetskim potopom - xinovskim naletom vode i naslaga koje su sprale i zatrpale naslagama sve `ivo. O tome }e jo{ biti rije~i kasnije, a za sada se zaustavimo samo jo{ na nekim otkri}ima koja su potpuno neobja{wiva sa ta~ke gledi{ta dugogodi{weg evolucionog razvoja.

U junu 1982. godine u dolini rijeke Peluksi (u nekim izvorima je zovu Palaksi-River, dr`ava Teksas) poslije dugih i obilnih pquskova na povr{{inu zemqe je "isplivala" naslaga koja se u nauci tradicionalno datira na 110 miliona godina starosti, i u woj su na|eni prekrasno o~uvani tragovi dinosaurskih stopa, pomije{anih sa otiscima ~ovjekovih stopala. ^ak su se sa~uvale obje varijante: kada je ~ovjek nogom stao na otisak dinosaurusovog stopala, i kada je dinosaurusova noga {qapnula preko qudskog otiska. Antropolozi su bili prinu|eni da priznaju da otisci stopala u potpunosti odgovaraju nogama savremenog ~ovjeka.

U istim tim mjestima u Teksasu su, prilikom lomqewa jednog pje{~anika, datiranog na 450 miliona godina, prona{li u naslagu "umotan" kovani `eqezni ~eki} sa ostacima drvenog dr`ala. Da upadne tu on je mogao samo prije nego {to je sloj o~vrsnuo. Kao {to su tragovi dinosaurusa i qudi mogli da se utisnu na cementoliko tle neposredno prije wegovog otvrdwavawa.

Sqede}e godine sli~no preklapawe tragova dinosaurusa i qudi bilo je prona|eno i u planinama Kugitang-Tau u Turkmeniji, ali o tome je kroz sovjetsku {tampu unezvjereno protr~alo samo nekoliko {turih redaka. Pronalasci takve vrste uop{te nisu bili potrebni dr`avno-ateisti~koj nauci.

U skladi{tima Britanskog muzeja do dan-danas se ~uva qudski skelet koji je bukvalno kao zacementiran (~vr{}i od mermerne statue) prona|en u kre~nim naslagama ~ija se starost procjewuje na nekih 12-25 miliona godina. Iskopina je dovezena sa Gvadalupe i Muzeju je podarena jo{ 1812. godine, ali u vremena trijumfa Darvinove teorije bila je uklowena sa izlo`be.

Nikakvih sumwi nema da skelet pripada mladoj `eni koja se ni po ~emu ne razlikuje od savremene. Kosti su joj slomqene i uvrnute onako kako to u~initi mo`e samo velika i jaka bujica vode ili blata. Najvjerovatnije je da je ta bujica i bila uzrok smrti, s obzirom da su naslage koje okru`uju skelet ispuwene organskim materijama. Zatrpavawe se odigralo u trenutku smrti ili neposredno poslije we. Nau~nici-evolucionisti koji su izu~avali naslage Karipskog basena na sve mogu}e na~ine su se trudili da izbjegnu prou~avawe ove iskopine; posqedwi put ona se spomiwe u geolo{kom izvje{taju za 1901. godinu.

Sli~ni ostaci okamewenih qudskih kostiju - u potpunosti identi~nih savremenim! - koje su le`ale u naslagama ~ija se starost tradicionalno procjewuje na 10-12 miliona godina bili su prona|eni i na drugim mjestima: tri puta u Engleskoj, dva puta u Italiji i Francuskoj, u Ju`noj Africi, Australiji, u SAD. Ovi savremeni qudi, ako je vjerovati datirawima geologa, `ivjeli su mnogo, mnogo prije svojih famoznih predaka-majmuna, australopitekusa i pitekantropa.

Jo{ jedna veoma prosta mozgalica. Ako savremeni qudi `ive na Zemqi ve} desetine hiqada godina, kako onda objasniti ~iwenicu da se problem demografske eksplozije pojavio tek u posqedwem vijeku? Ili se stanovni{tvo Zemqe za cijele milenijume nije broj~ano pove}avalo? ^ime su se zanimali qudi ostalih desetina hiqada godina svoje evolucije, kad su ve} obreli svoj savremeni vid i radne navike? Zbog ~ega, na kraju krajeva, u zemqinoj kori nalaze tako malo qudskih kostiju, kada bi se na svakom kvadratnom metru zemqe one morale nalaziti u izobiqu? A ako su sve wihove kosti na neki vol{eban na~in i mogle istrunuti, kud se djede wihovo kameno oru|o, kojima se qudi koristi{e toliko mnogo hiqada godina?

Kao {to vidimo, kraj se s krajem ne mo`e sastaviti. Datirawa u milionima godina ne izdr`avaju provjeru ~iwenica. U tom slu~aju - da bi se spasila teorija - najboqe je ignorisati ~iwenice.

Kao {to smo vidjeli, postoje sve osnove za pretpostavku da se starost Vasione i Zemqe ne mo`e mjeriti milijardama i milionima, nego hiqadama godina, i da nema nikakvih dokaza o milionima i milijardama godina razvoja `ivota. A ako se na raspolagawu evoluciji nalazi tako zbijen vremenski period, ni jedan, ~ak i najsmjeliji evolucionista ne}e stisnuti petqu i po~eti da pravi evolucione modele za obja{wewe ovih pitawa. Genealo{ko drve}e koje vodi od bakterije do ~ovjeka ne mo`e rasti tako brzo ~ak ni u {kolskim uxbenicima.

Protiv teorije evolucije postoje i jo{ konkretniji dokazi, iz oblasti biohemije, genetike, paleontologije, demografije, filologije, na razmatrawe kojih }emo sada i da pre|emo. Osim toga, na{ ciq nije samo da pobijemo teoriju evolucije, odnosno, da samo ka`emo {ta se nije desilo i zbog ~ega se nije ni moglo desiti, nego i da ka`emo {ta se desilo zaista. Ako nije evolucija, {ta je onda?

Kad smo govorili o metodu datirawa pomo}u ugqenika, rekli smo da je brzina formirawa ugqenika-14 u atmosferi danas ve}a od brzine wegovog raspada. Ta razlika je posqedica ~iwenice da uravnote`eno stawe jo{ nije nastupilo. Brzina formirawa <sup>14</sup>C je prili~no konstantna, a brzina raspada, koja je proporcionalna koncentraciji, jo{ uvijek nastavqa da raste, susti`u}i brzinu formirawa. Tek kada se izjedna~e brzine formirawa i raspada ugqenika-14, nastupi}e ravnote`no stawe i koncentracija ¹⁴C se ne}e bitno mijewati.

Probajmo da odredimo zakon promjene koncentracije ¹⁴C u atmosferi, polaze}i od sqede}ih prostih pretpostavki:

1. Smatra}emo da je brzina formirawa konstantna u vremenu i da je jednaka dana{woj vrijednosti u=2,5*10⁴ atoma/m²c. Ovdje ignori{emo ~iwenicu da se sun~eva aktivnost mo`e mijewati u vremenu, kao i da za{ti}enost atmosfere od sun~evih zra~ewa tako|e mo`e biti razli~ita u raznim vremenima. Na kraju prora~una poku{a}emo da barem kvalitativno uzmemo u obzir i uticaj tih faktora.

2. Smatra}emo da je brzina raspada ugqenika-14 direktno proporcionalna koncentraciji izotopa, tj. u bilo kojem trenutku vremena pretpostavqa}emo da je

v=kc, (1)

gdje je v - brzina raspada u istim jedinicama kao i u,c - koncentracija ¹⁴C u datom trenutku, k - konstantni koeficijent koji ne zavisi od vremena, {to, strogo govore}i, nije ta~no, ako se brzina svjetlosti mijewa u vremenu.

3. Uze}emo da je prvobitna koncentracija ¹⁴C u atmosferi bila jednaka nuli. Ako je ta~na relacija (1), raspad ¹⁴C mora se odvijati po obi~nom zakonu radioaktivnog raspada:

c=c₀*exp(-kt). (2)

Po ovoj formuli se mo`e na}i veza ime|u koeficijenta k i perioda poluraspada T_0,5. Zaista, po definiciji T_0,5

0,5c₀=c₀*exp(-kT_0,5)

slijedi

k=-ln0,5/T_0,5. (3)

Na ovaj na~in, znaju}i period poluraspada, pretpostavi}emo da je i k poznato. Sada poku{ajmo da izvedemo zakon promjene koncentracije ¹⁴C u Zemqinoj atmosferi, i upotrijebimo ga (uz danas poznate vrijednosti brzina formirawa i raspada ugqenika-14) za odre|ivawe starosti Zemqine atmosfere u na{em modelu.

U proizvoqnom trenutku vremena t izdvojimo neki mali odsje~ak dt, u toku kojeg }e se koncentracija ¹⁴C promjeniti toliko malo da }e brzina raspada prakti~no ostati nepromijewena. Za to vrijeme koncentracija c }e se promijeniti na dc << c (dc je mnogo mawe od c). Takav prirast koncentracije se mo`e opisati kao razlika formirawa i raspadawa. Za vrijeme dt formira se udt atoma ugqenika, a raspadne se vdt. Na taj na~in je:

ili, koriste}i (1):

dc = udt - kcdt.

Ako podijelimo obje strane jedna~ine sa dt, dobi}emo:

ili u drugim oznakama:

c' = u -kc.

[to vi{e dt te`i ka nuli, na{a jedna~ina je vi{e ta~nija. Kada se u kursu matematike uvodi pojam izvoda, analogne operacije se vr{e nad malim prirastima argumenata i funkcija. Jedna~ina koju smo dobili predstavqa najprostiju diferencijalnu jedna~inu. Weno rje{ewe nije broj, nego funkcija, tj. formula zavisnosti c od t.

U sredwoj {koli se ne u~i kako se rje{avaju diferencijalne jedna~ine, ali mi }emo poku{ati da pogodimo rje{ewe ovakve proste jedna~ine, podsjetiv{i se osobina eksponencijalne funkcije.

Jedna~ina (4) predstavqa funkciju ~iji je izvod proporcionalan woj samoj. Ve} znate da je to osobina eksponencijalne funkcije.

U jedna~ini (4) }emo zamjeniti mjesta promjenqivih. Uve{}emo novu promjenqivu

z = u - kc. (5)

Uzmimo izvod od oba dijela:

z' = - kc'. (6)

Sada }emo staviti u (4) i dobiti:

z'= - kz. (7)

Odavde se ve} nazire da je z eksponencijalna funkcija.

I zaista, jedna~inu (7) zadovoqava bilo koja funkcija tipa z= A*exp(-kt), u {ta }emo se lako uvjeriti ako uzmemo wen izvod. Treba samo pretpostaviti da konstanta A ne zavisi od vremena.

Da bismo sada od mno{tva rje{ewa diferencijalne jedna~ine na{li ono koje nam je potrebno - drugim rije~ima, da bismo odredili vrijednost konstante A, iskoristimo po~etni uslov.

Ali zato }emo se vratiti prethodnoj promjenqivoj c umjesto z. Dobi}emo:

u - kc = A*exp(-kt). (8)

Na{ po~etni uslov jeste pretpostavka da je pri t = 0 i c = 0. Kada ove vrijednosti stavimo u (8), dobi}emo da je A = u.

Drugim rije~ima,

u - kc = u*exp(-kt)

ili, kada se rje{ava po c:

Grafik ove funkcije je veoma sli~an grafiku zavisnosti brzine promjene koncentracije od vremena, o ~emu smo ve} govorili (Sl. 10). Jasno je - tako i mora da bude, ako je brzina proporcionalna koncentraciji, tj. izvod funkcije je proporcionalan samoj funkciji. Koncentracija te`i ka svojoj uravnote`enoj vrijednosti. Kada nastupi vrijednost koja dovodi do stawa ravnote`e, brzine formirawa

i raspadawa }e se izjedna~iti, i koncentracija se, konsekventno, ne}e vi{e mijewati.

Dana{wi trenutak na tom grafiku je ozna~en slovom T. O~igledno je da je ta ta~ka prili~no udaqena od ravnote`nog stawa. Kako odrediti tu ta~ku? Mogli bismo poku{ati da iskorimo vrijednost koncentracije <sup>14</sup>C u savremenim `ivim organizmima, i uop{te, na povr{ini Zemqe. Kada tu vrijednost stavimo u (10), odredi}emo koliko je T.

Mi }emo, pak, s obzirom da su nam na raspolagawu samo savremene brzine formirawa i raspada, diferencirati jedna~inu (10) i izjedna~iti je sa razlikom savremenih vrijednosti u i v, kakve su nama poznate na dana{wi dan.

I zaista, s obzirom na (4)

c' = u - kc = u -v. (11)

Sada samo umjesto v treba staviti savremenu vrijednost brzine raspada. Dakle, diferencirajmo jedna~inu (10)

c' = u*exp(-kt). (12)

Iz (11) i (12) dobijamo da je:

Ili, ako u skladu sa (3) k zamijenimo sa T_0,5, dobijamo da je

T = (T_0,5 * ln (1-v/u)) / ln0,5 (14)

Ako u (14) uvrstimo vrijednosti u = 2,5*10⁴, v = 1,6*10⁴ atoma/m²*s i T_0,5 = 5700 godina, dobi}emo da je T = 8400 godina. To su potpuno vjerodostojne cifre, i sada smo u mogu}nosti da kvalitativno procijenimo uticaj na{ih upro{tavaju}ih pretpostavki koje smo napravili jo{ na samom po~etku.

Prije svega, ako je brzina formirawa ¹⁴C bila mawa od dana{we, zahvaquju}i tada vjerovatno postoje}em za{titnom sloju vode i vodene pare, iz (14) slijedi da je i T bilo jo{ mawe, tj. 8400 godina - to je cifra koja je ve}a od stvarne starosti Zemqine atmosfere.

Daqe, ako je brzina svjetlosti u pro{losti bila ve}a i raspad se odvijao br`e, onda je i period poluraspada bio mawi, zna~i, prema (14) je i vrijednost na{eg T tako|e morala biti mawa.

Mi pretpostavqamo da zakon pove}avawa koncentracije koji nam daje formula (10) kao dejstvuju}i treba tretirati od vremena potopa. Prije potopa zra~ewe atmosfere bilo je, o~igledno, bitno mawe od dana{weg, zahvaquju}i za{titnom sloju vode i vodene pare oko Zemqe. Vrijednost koju smo za starost Zemqe dobili mi malo previsuje brojke koje nam daje Sveto Pismo - za {ta, o~igledno, mo`emo da zahvalimo te{ko mjerqivom porastu perioda poluraspada sa vremenom.

U bilo kojem slu~aju, 8400 godina - to je prije uve}ana, nego umawena vrijednost starosti zra~ene atmosfere.

Eto {ta nau~nicima realno daje metod ugqenika-14. Zami{qen kao oru`je protiv kreacionizma, on je po Promislu Bo`ijem odigrao najozbiqniju ulogu u potvr|ivawu teorije nedavnog stvarawa Zemqe.