"@IVI" MOLEKULI

Sva `iva bi}a su izgra|ena od makromolekula bjelan~evina, nukleinskih kiselina, molekula ugqenika, lipida i td. Pokazuje se da je slo`enost molekularne strukture }elija ni`ih `ivotiwa i ~ovjeka istog reda veli~ine. Jednotipni molekuli (makar bili i razli~iti) su kod razli~itih organizama prednazna~eni za izvr{avawe sli~nih funkcija. Tako, naprimjer, bjelan~evina hemoglobin je prednazna~ena za prenos kiseonika u tkiva i za uklawawe ugqen-dioksida i vode iz wih. Struktura wegova je sli~na, kod najrazli~itijih mogu}ih `ivotiwa.

U sastav strukture te bjelan~evine kod ~ovjeka ulazi gvo`|e, a, naprimjer, kod stonoge - vanadijum. To je uzrokovano uslovima `ivota, neophodno{}u da se udi{e kiseonik pri razli~itom parcijalnom pritisku. Ali, uop{te, pravilo je ovakvo: na molekularnom nivou i "prosti" i "slo`eni" organizmi su slo`eni podjednako. Ni jedan `ivi organizam ne koristi "primitivne" bjelan~evine ili "nerazvijene" nukleinske kiseline. To zna~i da otkada postoji `ivot - nema "evolucije" u smislu uslo`wavawa biomolekula. Kako je mogla da postoji takva "hemijska evolucija" do pojave `ivota, kako to pretpostavqaju sqedbenici Oparina, ako se u uslovima `ivota sva slo`enost organske sinteze morala mnogo br`e raspadati obratnim tokom reakcija? Drugim rije~ima: kako se mogla stvoriti takva situacija, da za prvu milijardu godina zemaqske istorije organski molekuli ne samo da se prosto pojavquju sami od sebe, nego i prolaze krajwe slo`enu hemijsku evoluciju, po milion puta pove}avaju}i svoju kompleksnost, a zatim u toku tri i po milijarde godina, u mnogo povoqnijim uslovima od onih u be`ivotnom prostoru, oni uop{te ne pove}avaju svoju slo`enost? Prostije re~eno: od kamena do bakterije je mnogo daqe nego od bakterije do ~ovjeka, ako govorimo o slo`enosti organskih molekula, ali je slo`eniji put pre|en tri puta br`e od prostijeg. Ne slijedi li iz ovoga da, zapravo, uop{te nije ni bilo nikakvih ovakvih puteva razvoja?

Molekularna biologija je omogu}ila da se mo`e odrediti procenat razlika u ure|enim nizovima aminokiselina kod bjelan~evina koje izvr{avaju sli~ne funkcije kod razli~itih organizama. Kao primjer mo`emo navesti ba{ hemoglobin i uporediti sekvence aminokiselina u wemu kod razli~itih `ivotiwa. Evolucionisti su pretskazivali da }e razlike u ure|enosti wihovog niza rasti od ribe prema `abi, od `abe ka gu{teru i daqe do ~ovjeka. Me|utim, kao i u slu~aju sa prelaznim formama, wihovo pretskazawe se nije obistinilo. U kwizi biohemi~ara Majkla Dentona (1985.), kojeg citiraju mnogi izvori, navodi se, izme|u ostalih, i ovakav primjer. Hemoglobin kolousta (jeguqica bez vilice, navodni "predak" ribe) po redoslijedu aminokiselina se od {arana razlikuje 75%, od `abe 81%, od koko{ke 78%, od kengura 76% i od ~ovjeka za svega 73%.

Interesantno je sli~no pore|ewe po bjelan~evini koja se zove citohrom-C i koja se sadr`i u mitohondrijama }elija i kod `ivotiwa i kod biqaka. Ova bjelan~evina se sastoji od nekih 100-ak aminokiselina, i mogu}e je ta~no odrediti wihov redoslijed. Za sli~ne `ivotiwe razlika nije prevelika, za one koje se mnogo razlikuju ona je ve}a. Naprimjer, izme|u kowa i psa razlika je svega 6%, izme|u kowa i korwa~e ve} je 11%, a izme|u kowa i vinske mu{ice - 22%.

Isto to upore|ivawe, kada se primjeni na bakterije i sve vrste `ivih organizama - bilo kojim ki~mewacima, insektima, ~ak i biqkama - daje gotovo isti rezultat: razlika je velika i iznosi 65-66%. Drugim rije~ima, "biohemijska udaqenost" od bakterije do svih ostalih vrsta `ivota je jednaka, uprkos tome {to evolucioni model zahtjeva rast razlika kada se ide od "predaka" ka "potomcima". Uzlazne linije od prostih ka slo`enim organizama na molekularnom nivou, jednostavno, nema.

Sli~an zakqu~ak se mo`e napraviti ako se uporedi redoslijed aminokiselina u citohromozomima-C kod ribe i kod svih kopnenih ki~mewaka. Rezultat je isti: razlika je mnogo mawa, ali je veli~ina tako|e gotovo ista, za gmizavce, ptice i razne sisare. Svi oni se po toj karakteristici od riba razlikuju za po nekih 13-14%. Na sli~an na~in svi sisari stoje na podjednakoj udaqenosti od svih gmizavaca. Sli~ni rezultati se dobijaju kada se uporede bilo koje dvije grupe `ivotiwa.

Zakqu~ak donosi sam Denton, koji je i pravio ta upore|ivawa, i koji ne ispovijeda ideje kreacionizma: "Svaka klasa je na molekularnom nivou unikalna, izolovana od drugih i nije povezana sa wima bilo kakvim prelaznim formama." Na taj na~in, molekuli, zajedno sa fosilima, potvr|uju nepostojawe ozlogla{enih prelaznih formi, za kojima se toliko godina toliko bezuspje{no goni evolucionisti~ka biologija. Posqedwa istra`ivawa pokazuju da na molekularnom nivou izme|u organizama vladaju ravnopravni odnosi. Nema organizma za koji bi se u odnosu na neki drugi moglo re}i da mu je "predak", da je "razvijeniji", ili da je, naprotiv, "primitivniji" od nekog drugog.

Kada zapo~nemo razgovor o genetici, veoma ~esto mo`emo da ~ujemo kako se spomiwe pojam informacija. Genetika, zapravo, i nije ni{ta drugo, do - informatika `ivih sistema. Ona prou~ava na~ine na koje roditeqi predaju informacije svojoj djeci. Zbog toga, prije nego {to po~nemo da pri~amo o genetici, ne}e biti lo{e da se podsjetimo zakona o predaji informacija o kojima smo govorili u prvoj lekciji.

Nasqedna informacija je zapisana u hromozomu DNK. Poznato vam je kako wu ~itaju molekuli RNK, kako se prenosi na ribozome }elije i kako se tamo u ta~noj uskla|eno{}u sa wom sintetizuju molekuli bjelan~evina koji odre|uju sve konkretne karakteristike organizma: oblik zrna gra{ka ili boju kuni}evog krzna. DNK tako predstavqa ogromnu kwigu punu specifikacija sve opreme te ogromne `ive fabrike koju predstavqa svaki `ivi organizam. Ponovimo ono {to svi iz {kolskih uxbenika znamo: bilo koja }elija organizma sadr`i informaciju u svojim hromozomima o svim bjelan~evinama datog organizma, iako se u datoj konkretnoj }eliji sintetizuju i koriste}i samo jedan mali wihov dio.

Sa evolucione ta~ke gledi{ta, bilo bi logi~no da se pretpostavi da postepeno uslo`wavawe organizacije `ivotiwa mora neizbje`no dovesti do rasta broja hromozoma od bakterije ka ~ovjeku, Ali takvog rasta u realnosti nema. Pogledajmo tabelu:

Koja je od navedenih `ivotiwa primitivnija po broju hromozoma - prili~no je te{ko re}i. Nikakvu uzlaznu liniju, na ~ijem vrhu bi stajao ~ovjek, nije mogu}e uo~iti. Svaka vrsta je slo`ena na svoj na~in.

U {kolskim uxbenicima se opisuju Mendeqevi eksperimenti na ukr{tavawu razli~itih vrsta gra{ka, kao i rezultati tog eksperimenta. Glavni op{ti zakqu~ak koji slijedi iz tih eksperimenata se satoji u tome da sve osobine potomaka predstavqaju posqedicu razli~itih kombinacija karakteristika roditeqa. U genima roditeqa mo`e prisustvovati znatno vi{e informacija nego {to se to ispoqava izvana (fenotipski), i ono {to su roditeqi imali "zapisano" ne mora da se pojavi u direktnom potomku, ali mo`e u nekom od sqede}ih. Me|utim, nikada se ne de{ava da se u nekom organizmu slu~ajno i proizvoqno pojavi neka nasqedna karakteristika koja uop{te nije bila prisutna ranije u genima roditeqa.

Ovi zakqu~ci klasi~ne genetike, ako se ne ra~unaju mutacije, odnosno, kvarewa same geneti~ke informacije, va`e za ogromnu ve}inu slu~ajeva, jer je mutacija prili~no rijetka pojava. Oni ne dozvoqavaju jednim vrstama da "glatko" prelaze u druge putem bezgrani~nih mijewawa nasqednih osobina pod uticajem prirodnog odabira, kao {to to zahtjeva klasi~ni darvinizam. Upravo zbog toga genetika je u SSSR i bila progla{ena za bur`oaznu la`enauku, a sami nau~nici-geneti~ari, na ~elu sa N.I. Vavilovom, bivali su podvrgavani represijama.

Kada su inkvizitorske metode nau~nog terora po~ele same sebe da iz`ivquju, ateistima je po{lo za rukom da se prihvate slamke spasa zvane mutacija. O tome }emo govoriti malo kasnije, a za sada }emo podvu}i da je glavni na~in formirawa raznolikosti rodova i vrsta - razli~ito pretumbavawe (na nau~ni~kom jeziku - rekombinacija) geneti~ke informacije koja je bila prisutna u polaznom praroditeqskom paru. Na ovome stoji sva selekcija kultura biqaka i `ivotiwa.

U prirodi postoje vrste sa vi{e ili mawe bogatim genofondom, tj. sa sveukupno{}u osobina koje se uglavnom malo ispoqavaju ali su ipak prisutne, tako da prilikom ukr{tavawa i odabira mogu biti fenotipski izvedene i postati osnovne za ovaj ili onaj rod (sortu). Sav rad selektora se sastoji u tome da izabere (selekcija u prevodu i zna~i "izbor") one osobe kod kojih je tra`ena osobina najvi{e ispoqena, i da daqe, spajaju}i ih u parove, suprotne osobine svodi ka minimumu. Na taj se na~in iz bogatog genofonda divqe vrste odabira mali dio koji interesuje selektora, i ba{ taj dio i uslovqava osobine ~itavog budu}e podvrste - na primjer, rast, boju ili ne{to tre}e.

Ako se kasnije prestane pomno pridr`avati ~uvawa ~isto}e pasmine i ako se razli~itim pasminama dozvoli da se me|usobno ukr{tavaju (pod uslovom da su za to jo{ uvijek sposobne), za nekoliko pokoqewa sve pasmine }e se vratiti na polazno stawe divqe vrste. Naprimjer, ako se psima sa pedigreom dozvoli da se ukr{taju s kim stignu, oni }e se veoma brzo vratiti u stawe obi~ne uli~ne skitnice, usprkos tome {to ni jedna od po~etnih pasmina nije na wu li~ila. Genofond obi~nog psa-mje{anca u sebi ukqu~uje sve genofondove plemenitih pasa, sve wihove osobine, mada se one i ne projavquju. Povratnost selekcije i prirodni povratak na po~etnu vrstu slu`i kao dokaz geno-stabilnosti polaznih vrsta i, konsekventno, odsustva tendencije evolucionog formirawa novih taksonomskih jedinica.

U {kolskom uxbeniku pokazani su osnovni tehni~ki metodi selekcije, po~ev od Mendeqevih eksperimenata, ali se ne nagla{ava da mi svaki put izabiramo iz polaznog tipa, odnosno, kao da svaki put izvla~imo karte iz istog {pila. Evolucija, naime, pretpostavqa da se u procesu takvog mije{awa u {pilu na neki vol{eban na~in pojavquje nova karta (Sl. 17).

Sl. 17. Shema selekcije i prirodnog formirawa pasmina

Iz obi~ne skitnice je za nekih stotiwak generacija mogu}e izvesti dogu ili pekinezera, ali i jedan i drugi pas }e ostati psi, i jedan }e drugog tako i do`ivqavati, kao pas psa. Ali da od doma}e kuce dobije ma~ku - to jo{ nikome nije po{lo za rukom.

Da li ovo zna~i da su sve vrste bile sazdane kao savr{eno nepromjenqive, i da su svi primjeri idioadaptacije koji su navedeni u uxbeniku, zapravo, izmi{qeni? Ne - za razliku od aromorfoze (uzlaze}eg uslo`wavawa), koju niko nikada niti je vidio niti zapazio - primjeri idioadaptacije (prilago|avaju}eg nasqednog mijewawa) u prirodi su prili~no ~esti. U {kolskom uxbeniku se navodi primjer razli~itih vrsta sjenica, koje sve li~e jedna na drugu, ali zauzimaju razne ekolo{ke ni{e - prije svega prehrambene. Prilago|avawe na nekoliko razli~itih uslova `ivqewa nije dovelo do formirawa principijelno novog oblika kquna, na primjer, ili oblika tijela, nego je samo omogu}ilo da se iz polaznog genofonda izaberu za date uslove najpogodnije osobine. Eto na {ta se svodi sva uloga prirodnog odabira. Kao razultat se dobijaju, da ih tako nazovemo, "divqe pasmine", odnosno, razl~ite podvrste u granicama jedne, zajedni~ke vrste.

Na bukvalno isti na~in su nastale i razli~ite galapagoske vrste zeba koje je opisao Darvin, specijalizovane svaka po vrsti hrane i sredini u kojoj `ivi. Gotovo da se sa stopostotno{}u mo`e tvrditi da su daleki preci tih vrsta bili, najvjerovatnije, isti, ali su oni, sa ta~ke gledi{ta nasqedne informacije, u sebi sadr`ali sve sada{we raznolikosti, i nisu tokom vremena dopisivali nikakve nove informacije u svoju "geneti~ku kwigu".

Isto se tako razlikuju bliski ro|aci drugih vrsta: vukovi, kojoti, dingo, psi, koji svi pripadaju jednom rodu. Veoma je mogu}e da je prvosazdani pse}i genofond u sebi sadr`ao osobine svih tih podvrsta, ali se kasnije, zbog razli~itie `ivotne sredine, jedan dio polazne genetske informacije utvrdio kod jednih, a drugi dio kod drugih predstavnika roda. Osim toga, vjerovatno je znatan dio polazne informacije u svim dana{wim vrstama ve} izgubqen, te se zbog toga prili~no rijetko de{avaju slu~ajevi da je mogu}e ukrstiti dvije bliske vrste, i krajwe rijetko takvi hibridi bivaju sposobni za oplodwu.

Nau~nici-kreacionisti izdvajaju prvostvoreni rod organizama, koriste}i poseban naziv baramin (od jevrejskih rije~i: bara - stvarati, min - rod; to su rije~i koje su upotrijebqene u Svetom Pismu na mjestu gdje se govori da je svaka tvar bila sazdana po rodu svojemu). Kod nekih vrsta taj baramin ta~no odgovara formi u wenoj savremenoj klasifikaciji, kod nekih odgovara po rodu, a kod nekih odgovara po porodici, ali ne vi{e od toga. Jasno je da u prvom slu~aju polazni genofond nije bio bogat raznoliko{}u, tako da su svi potomci gotovo doslovce kopije svojih predaka. U drugom, a naro~ito u tre}em slu~aju, polazni genofond je bio izuzetno bogat, ~ime je dao mogu}nost organimzmima da se prilago|avaju razli~itim `ivotnim sredinama i da u {irokom dijapazonu koriste prvobitno pohrawene sposobnosti za promjene.

Vrlo je vjerovatno da je jedan od najbogatijih genofondova imao prvobitni kow, zbog ~ega je on mogao da da tako bogatu seriju raznolikosti. Biolozi su uo~ili da sitna populacija, kada se na|e u su{tinski novim uslovima egzistencije, daje brze promjene, zato {to u woj odabir djeluje efikasno. To jeste istina, ali se ne smije zaboravqati da se tu, kao i do sada, radi samo o izboru najpodesnije nasqedne osobine iz ve} postoje}eg genetskog materijala. Tvrdwa da organizam na taj na~in mo`e da stekne principijelno novu gra|u - a to tvrdi teorija "ravnote`e sa prekidima" o kojoj smo nedavno govorili - predstavqa nekorektno uop{tavawe rezultata nau~nih opa`awa, uop{tavawe koje protivrje~i samim opa`awima - odsustvu prelaznih formi izme|u vi{ih taksona.

Dakle, prirodno formirawe vrsta nije posqedica nove nasqedne informacije, nego biva izazvano samo razli~itim prebirawem prvobitne genetske informacije, koju je prvobitni rod (baramin) posjedovao, da tako ka`emo, sa nekom vrstom zaliha u varijantama.

Svaki u~enik na pomalo svoj na~in pravi kosnpekt jedne te iste lekcije ili jedne te iste kwige. Svaki koncept se pomalo razlikuje od svih ostalih, svaki |ak za sebe izabira ono {to je wemu jasnije ili mu se vi{e svi|a, ali te su varijacije ograni~ene - u konceptu nikako ne bi trebalo da se na|e ono {to nije napisano u kwizi; u suprotnom, to vi{e ne}e biti koncept, nego potpuno originalno djelo. Sli~no je i sa prirodnim razvojem vrsta: on je ograni~en odranije zadanim prvobitnim okvirima.

I tako, dakle, prirodni ili vje{ta~ki odabir mo`e da poka`e naklonost prema jednoj ili drugoj genetskoj informaciji, tako {to }e odabrati jednu a drugu odbaciti. Na ovaj na~in, avaj, nikada se ne}e posti}i beskona~no {iroka raznolikost. [tavi{e, `eqa da se izabere najboqa mogu}a osobina koja interesuje selektora dovodi do gubitka `ivotne sposobnosti pasmine, zato {to odbacivawe ishodi{ne informacije ne ostaje bez posqedica. Tako se prave, naprimjer, `uta ili zelena sjemena Mendeqevog gra{ka, tako se sla`e pasijans od po~etnog {pila "genetskih" karata. Me|utim, da li je mogu}e promjeniti karte u samom {pilu: kri{om ubaciti koju la`nu kartu, izbaciti ispod stola neku od karata, ili, na kraju krajeva, o{tetiti samu kartu (tako {to }ete je obiqe`iti)?

Prilikom predaje informacija se ne poboq{ava; u najboqem slu~aju, ona ostaje konstantna ili se, pak - {to je mnogo vjerovatnije - u ovoj ili onoj mjeri kvari. Ta {teta od kvarewa informacije mo`e biti dvojaka: mo`e da do|e do gubitka dijela informacija (signala), ili do pojave informacionog "{uma" - suvi{nih besmislenih signala. Takav je op{ti zakon informatike i on apsolutno ~itko dejstvuje i u `ivim sistemima - prvobitna genetska informacija se gubi i kvari bilo kakvim vrstama mutacija. Svi fakti koji su ustanovqeni prou~avawima i eksperimentima u genetici potvr|uju ovo pravilo.

Obratimo pa`wu na to da je genetska informacija na veli~anstven na~in za{ti}ena od bilo kakvih gre{aka prilikom kopirawa. Stvarawe nukleotida, na koje }e savremenom hemi~aru sa najslo`enijom tehni~kom aparaturom oti}i vi{e od jednog dana, u }eliji se odvija brzinom od 100 puta u sekundi; i pri tome, izra~unato je, gre{ke u tako brzom kopirawu se de{avaju jedan put u 100 milijardi (10¹¹) nukleotida. Ali u tim slu~ajevima u akciju stupaju naro~iti fermenti - enzimi, koji popravqaju pokvarene nukleotide. Da nije bilo takve kontrole, ni jedna vrsta ne bi mogla da se sa~uva ~ak i samo u nekoliko pokoqewa.

Uprkos svemu, prilikom kopirawa gena gre{ke ipak mogu da se pojave, naro~ito kada se koriste mutageni preparati ili prilikom ozra~ivawa. U akciju tada stupa drugi stepen kontrolne za{tite od mutacija - takav gen jednostavno nije u stawu da funkcioni{e, sa wega se ne "prepisuje" dejstvuju}a bjelan~evina. Ako je pokvareni gen naslije|en od jednog roditeqa, neophodna bjelan~evina se obi~no "prepisuje" sa parnog (alelnog) gena drugog roditeqa, tako da se mutacija nikako ne ispoqava, tj. recesivna je. U ve}ini slu~ajeva mutacije ne samo da su veoma rijetke, nego su i recesivne, odnosno, bezopasne su, barem za izvjestan vremenski period. Me|utim, ako su zbog nekih razloga gen pokvarili jedni te isti kancero-geni ili zra~ewa kod oba roditeqa, to mo`e da dovede do besplodnosti ili ~ak i do degenerisanih potomaka. Takav degenerik (~ak i kada bi on evolucionistima ulijevao nade) biva beznade`no odrezan iz `ivota u prirodnom okru`ewu. To je tre}i stepen kontrole ta~nosti reprodukcije nasqedne informacije.

Na taj na~in, mutacije su, kao prvo, vrlo rijetke pojave, zahvaquju}i kontroli koja se odvija u samom jezgru }elije; kao drugo, gotovo uvijek su recesivne, zahvaquju}i kori{}ewu neo{te}enog gena drugog roditeqa; kao tre}e, wih pomete prirodni odabir. Da li ove slu~ajne gre{ke u odli~no razra|enom i od gre{aka za{ti}enom mehanizmu mogu dovesti do stvarawa novih, visokorazvijenih bi}a? Smije{no i isprazno pitawe!

Ali, eto, usprkos svemu, ne}e biti zgoreg da procijenimo vjerovatno}u pojave unaprijed zadane korisne mutacije. Uzmimo isti onaj citohrom-C. Prilikom prelaska od ribe do vodozemca on mora da se promijeni za nekih 13%. Kakva je vjerovatno}a takve promjene gena koji je zadu`en za sintezu ove bjelan~evine, da bi se sintetizovala bjelan~evina koja odgovara vodozemcu, ako se uzme da je du`ina molekula bjelan~evine 100 aminokiselina?

Da bi se na{lo rje{ewe ovog zadatka, treba postupno i dosqedno pronalaziti ona mjesta aminokiselina (na DNK - tripletima) koja podlije`u zamjeni; zatim, nezavisno od toga, treba odgonetnuti koji i kakav }e biti triplet koji }e da do|e na mjesto prvog od svih koje treba zamjeniti, onda isto to uraditi za drugi, i tako daqe - za svih 13 tripleta koje treba promjeniti. Zajedni~ka vjerovatno}a }e biti jednaka proizvodu vjerovatno}a svih tih slu~ajnih, me|usobno nezavisnih doga|aja. Radi jednostavnosti mo`emo uzeti da se svaka aminokiselina kodira podjednako pomo}u tri razli~ita tripleta, a s obzirom da u sastav svakog tripleta ulaze tri od ~etiri razli~ite vrste nukleotida, vjerovatno}a da se "potrefi" ona prava iznosi}e:

Vjerovatno}a da se pogodi prvo mjesto tripleta koji podlije`e zamjeni jednaka je 1/100, vjerovatno}a da se poslije toga pogodi drugo mjesto - 1/99, zato {to u obzir sada ulazi sada ve} samo 99 nepoznatih mjesta. Vjerovatno}a da se pogodi svih trinaest mjesta iznosi (Sl. 18.a):

Vjerovatno}a, pak, da }e na svako mjesto upasti potrebna aminokiselina (tj. potrebni triplet na DNK) iznosi (Sl. 14.b).

Op{ta vjerovatno}a ukupno }e iznositi

Opet dobijamo iste one superastronomske cifre, koje smo dobijali i prilikom izra~unavawa vjerovatno}e slu~ajne pojave `ivota. I to pod uslovom da ignori{emo sistem kontrole pravilnosti kopirawa; i to - kada razmatramo samo jednu, najjednostavniju bjelan~evinu, koju kodira samo jedan od ogromne koli~ine gena koji podlije`u istoj takvoj usmjerenoj zamjeni. Prostije re~eno: vjerovatno}a pojave monstruma koji ulijeva (evolucionisti~ke) nade po redu veli~ine jednaka je vjerovatno}i slu~ajne i samoproizvoqne pojave `ivota, odnosno, jednaka je nuli!! Slu~ajna mutacija ni na koji na~in i ni pri kakvim okolnostima ne mo`e poslu`iti kao uzrok za uslo`wavawa organizma (aromorfoze)!

a)

Vjerovatno}a da se 13 puta zaredom pogode mjesta za zamjenu iznosi:

Sl. 18

Da li to zna~i da korisnih degeneracija uop{te nema? - Naravno da zna~i, osim u slu~aju vrlo rijetkih izuzetaka. Mogu}e su i mutacije koje se ne mogu pretpostaviti sa stanovi{ta vjerovatno}e, zato {to one ne poti~u od gre{aka u kopirawu nukleotida, nego od mnogo grubqeg uplitawa u genotip. Naprimjer, ako se iz nekih razloga dio hromozoma prilikom mejoze jednostavno izgubi - bi}e nam prili~no te{ko da izra~unamo vjerovatno}u takvog, ne-slu~ajnog doga|aja. Ipak, takva "kra|a karata" iz geneti~kog {pila mora da dovede do su{tinskih promjena u organizmu. Postoje rijetki primjeri kada se takva degeneracija pokazivala kao korisna za `ivotiwe i odabir je dozvolio takvim degenericima koji ulijevaju nadu da pre`ive, da daju potomstvo i zauzmu prvenstvo u svojoj vrsti.

U kwigama se navode dva takva primjera: to je gubitak krila kod buba koje `ive na stjenovitim ostrvima, i gubitak o~iju kod pe}inskih riba koje `ive u potpunoj tami. Obje mutacije su se pokazale korisne za pre`ivqavawe: krilate bube je jaki vjetar ~e{}e oduvavao sa stijena u more, a beskorisne o~i su se ~e{}e povre|ivale i izazivale bolesti, a da od wih nije bilo nikakve koristi. Na druge primjere u literaturi nismo nailazili. Ali ~ak i kada bi sli~nih primjera i bilo vi{e, oni ni na koji na~in ne govore o koristi mutacije za evoluciju. Evolucija NE MO@E i}i putem degeneracije - i ta~ka. Mutacija mo`e da otkine krilo ili izvadi oko, ali ona nije u stawu da sazda oko, krilo ili nogu.

O tome veoma ilustrativno svjedo~i istorija eksperimenata sa plodnom muvom drozofilom. Ve} nekoliko decenija nau~nici na raznorazne na~ine izazivaju svakojake mutacije kod we. Ne jednom im je polazilo za rukom da "proizvedu" beskrilu, ili beznogu, ili bezoku muvu, ali im nikada nije po{lo za rukom da dobiju muvu sa osobinama savr{enijim od onih koje ve} ima. A muva mijewa 20 pokoqewa u godini, a brzinu evolucije biolozi ne mjere brojem godina, nego brojem pokoqewa.

Upoznavawe sa biologijom dovodi nas do zakqu~ka koji je sli~an onome koji smo vidjeli kada smo govorili o biologiji. Kao {to smo tamo vidjeli da energija ima osobinu da se kvalitativno pogor{ava i da hemijski sastav materije u Vaseqeni tako|e te`i ka kvalitativnom kvarewu i osiroma{ewu u pravcu stabilnih sredwih elemenata, - sli~no ovome i u biosferi zemqe pred na{im o~ima se odvijaju promjene samo u pravcu degeneracije. To se ispoqava ~ak i u i{~ezavawu mnogih vrsta, odnosno, u kvalitativnom osiroma{ewu biosfere, a i u tome da te vrste gube mnoge dragocjene osobine koje su ranije posjedovale: vrste se izro|avaju.

Postoji mnogo nestalih vrsta koje se nalaze u iskopinama, ali novih vrsta ~ovjek ne samo da nije stvorio, nego nikada nije vidio wihovo stvarawe (mislimo na vrste koje su kvalitativno slo`enije od onih koje postoje u prirodi). Aromorfoza se nau~nicima samo privi|a, dok degeneraciju mo`e svako svojim o~ima da vidi. O rudimentima jo{ pri~aju i (mada je i to sumwivo) pronalaze ih, ali o organima koji se kao novi pojavquju u `ivim organizmima nema ni govora. I jedno i drugo govori u prilog kvalitativnog kvarewa.

Iz ovoga slijedi da je jednom u vremenu informacija o svemu `ivom na zemqi, odnosno, ako se tako mo`e re}i, genofond planete, imao po~etak. Poslije toga je on po~eo da se predaje iz pokoqewa u pokoqewe ta~no po zakonima infodinamike: nova informacija nije se pojavqivala sama od sebe, a stara je prilikom predaje mogla samo da se kvari. Izumirawe ve}ine i{~eznulih vrsta nemogu}e je objasniti samo ekolo{kim uplitawem ~ovjeka, zato {to su one izumrle prije nego {to su qudi svjesno po~eli da ih istrebquju.

I tako, dakle, op{ta degradacija svijeta se ispoqava na najrazli~itijim stupwevima wegovog bitija: u hemijskom sastavu, u biolo{kim odnosima. @ive}i po sada{wim zakonima, priroda (a i ~ovjek sam po sebi) nije sposobna za progres, ali zato vu~e ka regresu i degradaciji. Uprkos tome, ona je i danas zadivquju}e slo`ena, raznolika i prekrasna. Ovo se objasniti mo`e samo time da je sve {to postoji sa ciqem i smislom stvorio Bog - Bi}e Svemogu}e, Sveznaju}e i Svesveto - beskona~no pravedno i prekrasno.

Negirati Tvorca i tvrditi da u dana{wem svijetu dejstvuju zakoni progresa - jeste potpuno bezumqe, koje podsje}a na budala{ewe jednog cara iz jedne bajke, kojeg je mrzilo da se po stepenicama pewe, pa je od svojih majstora zahtijevao da sagrade takav dvorac, na ~iji bi se vrh moglo popeti samo tako {to bi se spu{talo niz sve stepenice na wemu! Tako i evolucija predla`e uspon od bakterije prema ~ovjeku, imaju}i u rukama samo degenerativne procese.

Ali, zar Tvorac, razumno usmjeravaju}i svakojake mutacije, ra|aju}i mutante koji ulijevaju nadu, nije mogao da iz prve }elije stvori sav ostali `ivot? Mo`da je On tako i postupio, onomad, a sada je prestao da se time bavi i svijet slu~ajno i samovoqno ispotiha degradira?

Na ovakva pitawa nauka ve} ne mo`e da ta~no odgovori. Ona mo`e da govori samo o oblasti u kojoj djeluju dana{wi objektivni zakoni prirode. Wih prou~avaju}i, po{teni nau~nik mora do}i do zakqu~ka da pojavu `ivota, razuma i dinamiku wihovog razvoja nije mogu}e objasniti unutar danas dejstvuju}ih prirodnih zakona, i da je neophodno dopustiti djelovawe drugog, natprirodnog uzroka bitija svega {to postoji. Na ovome se funkcije nauke moraju zavr{iti. Spoznavati daqe su{tinu bitija nau~nim metodima - posmatrawem, eksperimentom i logikom - ve} nije mogu}e. Osnove daqe spoznaje svijeta ~ovjeku su date u Otkrovewu, rije~i Bo`ijoj, i mogu se prihvatati ili odbacivati vjerom, a ne racijom.

Hri{}ansko Otkrovewe - Sveto Pismo - bukvalno i nedvosmisleno odbacuje mogu}nost evolucionog pretvarawa vrsta koje izlazi iz okvira osobina prvog stvorenog roda svake pojedine vrste. Ta~no tako Sveto Pismo shvataju i sveti Oci - drevni u~iteqi Pravoslavne Crkve, kao i savremeni nau~nici-kreacionisti.

S obzirom da namjera ovog {tiva nije da ulazi dubqe u oblast duboko religioznu, mi }emo se samo zadovoqiti konstatacijom ~iwenice: sam biblijski tekst i wegovo klasi~no hri{}ansko shvatawe ne dopu{taju evoluciju, ~ak ni onu kojom upravqa Bog. Dodu{e, mi ne obavezujemo ~itaoca da u ovo vjeruje kao u nau~nu ~iwenicu. Po{tena nauka iskqu~uje samo slu~ajnu evoluciju, a o razumno usmjerenoj ne mo`e re}i ni{ta jednozna~no.

Kad smo ve} kod toga, ~ak i protiv usmjerene evolucije postoje indirektna nau~na svjedo~anstva (kao i direktna biblijska i svetoota~ka pobijawa, kojih se ovdje ne}emo doticati). Jedno od takvih indirektnih svjedo~anstava spomiwe se i u samom {kolskom uxbeniku. U odjeqku "Genetika" ukazuje se na jedan nerije{en problem koji se formuli{e ovako:

"U svakoj }eliji postoji sav skup gena za datu vrstu. O~igledno je da u razli~itim }elijama i tkivima funkcioni{e samo mali broj gena, i to ba{ oni koji odre|uju osobine konkretne }elije, tkiva, organizma. Kakav je, pak, mehanizam koji obezbje|uje da u datoj konkretnoj }eliji budu aktivni samo odre|eni geni? Nad rje{avawem ovog problema danas se usiqeno trude nau~nici {irom svijeta" (3, str. 238).

Problem poput ovog nije jedini. Bez obzira na svoju slo`enost, DNK nosi informaciju o po nivou najni`im elementima organizma. DNK - to je samo uputstvo za proizvodwu bjelan~evina u organizmu. Svih bjelan~evina, kao prvo, i svih bjelan~evina koje su mogu}e u rasama, rodovima i sortama, kao drugo. Prostije re~eno - to je ra{irena specifikacija svih cigala u zgradi u svim mogu}im varijantama, i instrukcija za proizvodwu tih cigli - ali ne vi{e od toga. Ali, da li je to dovoqno da se zgrada sagradi?

Svaki organizam po~iwe od jedne }elije - zigota. Odakle ta }elija zna po kakvom redoslijedu }e prilikom svoje diobe formirati mi{i}na, nervna, epidermna i sva ostala tkiva? Kako se poslije toga ostvaruje izuzetno slo`eno uzajamno dejstvo me|u tkivima i organima? ]elija mo`e pomo}u enzima da gradi i djelimi~no i upravqa sama sobom, ali na koji se na~in gradi ~itav organizam i ko wime upravqa? Na koji se na~in }elije svakog organa dijele u tempu koji obezbje|uje da ~itav organizam raste proporcionalno, a zatim se zaustavqa u svom rastu? Ako se ta regulacija proporcionalnog rasta naru{i, pa se }elije nekog tkiva "pobune" i po~nu da se razmno`avaju kako se wima prohtjedne, ne usagla{avaju}i se sa ostalim tkivima, - pojavquje se zlo}udni tumor, koji pro`ima druga tkiva i organe. To je su{tina svih kanceroznih oboqewa, ~iji su uzroci potpuno nejasni nau~nicima.

Materijalni nosilac sve te upravqa~ke instrukcije nije prona|en - eto o ~emu, zapravo, govori navedeni citat iz uxbenika. Taj mehanizam u ogromnom svojem dijelu predstavqa nasqednu informaciju koja je zapisana neizvjesno gdje - svuda, samo ne u DNK. [ta je to DNK - uspjelo se pro~itati, ali informacija o upravqawu ~itavim organizmom tamo nije prona|ena. U }eliji drugih materijalnih nosilaca informacija koji bi u sebi mogli nositi takve vrste instrukciju - tim prije nema. Da li to zna~i da neophodna informacija i nema materijalnog nosioca, mada i koegzistira sa organizmom za svo vrijeme wegovog `ivota, i da, ako se ta informacija negdje-tamo po~ne da kvari, organizmu prijeti pogibija? Sve govori da je odgovor na ovo pitawe pozitivan; postoji nevidqiva su{tina `ivog organizma (mo`emo je nazvati du{a `ivotiwe ili `ivotna sila - nema velike razlike), idealna po svojoj prirodi, ali tijesno povezana sa materijalnim sastavom organizma. @ivot se, drugim rije~ima, ne mo`e svesti na fizi~ko-hemijski nivo, na zakone hemijskog uzajamnog dejstva molekula. Tako su od iskona smatrali svi biolozi do Darvina, i sastav te nevidqive su{tine, te informacije koja nema materijalnog nosioca je i wima bio isto onoliko nejasan, koliko je nejasan i nama danas. Nauka se u tom pitawu ponovo primakla granicama svoje primjewivosti.

Sada se opet mo`emo vratiti pitawu usmjerene evolucije. Ako je istina da svaki baramin pored svoje genetske instrukcije nosi ne mawu, nego neuporedivo ve}u upravqa~ku informaciju koja nema materijalnog nosioca, tada on predstavqa pojavu toliko unikalnu, da je wega mnogo lak{e napraviti iznova, nego proizvesti iz druge - isto toliko ogromne, i isto toliko unikalne, ali ipak druga~ije - informacije o drugom baraminu. Radi (dodu{e, prili~no blijedog) pore|ewa, postavi}emo ovakvo pitawe. Da bi veliki pisac preradio jedan svoj roman u drugi metodom pretumbavawa slova i rije~i iz prvog romana i dodavawem samo nedostaju}ih rije~i u neophodnoj koli~ini - za takvu stvar, bez sumwe, zaista je potreban literarni genije, jer slu~ajnom rekombinacijom se nikada ni{ta dobiti ne}e. Me|utim, da li }e sam pisac pristati na takav, u`asno glup i zamoran posao, koji }e samo potkopati wegovu stvarala~ku energiju, odvla~e}i mu pa`wu sa stvarne kreativne ideje na najodvratniju mogu}u rutinu?

Mi nemamo nau~nog dokaza da Bog nije stvarao svijet na takav na~in - metodom evolucione rutine. Ali u isto vrijeme jasno se vidi da je evolucioni vi{estruki prelazak od jedne vrste ka drugoj - najneefektivniji, najtraqaviji i, uz sve to, i najsuroviji na~in stvarawa (jer, glavni instrument ovdje je selekcija, odnosno - smrt, koja bri{e sve me|uforme `ivota). Jedino opravdawe za ovakav na~in bi moglo biti u tome da bi on omogu}io da se svi biolo{ki procesi svedu samo na organsku hemiju. Me|utim, upravo tu prednost, kao {to smo vidjeli, takav metod, kao za inat - ne daje! Prvu `ivu }eliju, bilo kako bilo, mo`e stvoriti samo ~udo. Mnogo}elijski visokorazvijeni organizam nosi u sebi, pored ovog, i ~udo jo{ ve}ih razmjera - `ivotnu silu, `ivu du{u, nematerijalno zakodiranu informaciju. ^udesa se prilikom stvarawa nikako nisu mogla izbje}i. A i za{to bi, ako }emo pravo, Svesilni ^udotvorac - Bog Sebe srozavao na najprimitivnije i najsurovije mogu}e na~ine stvarawa, kada je i onako nemogu}e samo na wih svesti sav stvarala~ki posao?

Na ovome }emo zakratko prekinuti razmi{qawa o stvarawu i prije nego {to nastavimo prethodno razmotriti pitawe o porijeklu ~ovjeka, kao bi}a ne samo biolo{kog, pa ~ak i ne samo socijalnog, nego i moralnog.

Filosofski rasu|uju}i, bitije svijeta ima kvalitete u koje, usprkos materijalisti~koj dijalektici, nikada ne mo`e pre}i koli~ina ni`eg kvaliteta. @ivot je nemogu}e svesti na fiziku i hemiju, pa ~ak ne ni na klasi~nu informatiku na materijalnim nosiocima. Ma kako uslo`wavao organsku hemiju - ne}e{ dobiti `ivot. Mnogo}elijski `ivot ni zamisliti se ne mo`e kao samo koli~inski uslo`wen jedno}elijski. Zakoni razvoja biocenoze (a i odvojenih populacija) se ne iscrpquju sumom svih biolo{kih `ivota koji sa~iwavaju zajednicu. Napokon, razum, a tim vi{e moralno-duhovne kategorije, nisu samo najvi{e forme biolo{kog dostignu}a. Upravo zbog svega ovoga, izme|u ne`ivog, `ivog i razumnog nije mogu}e provu}i nit evolucionog uzlaznog razvoja.