EPISKOP NIKOLAJ VELIMIROVI]
NEBESNA LITURGIJA
Haj, {ta se ono ~uje iz daqine:
Dal su vjetri, dal su vihorovi,
Il {umore gore javorove,
Il sa zemqom trava razgovara,
Il pevaju na nebesi zvezde?
Nit su vjetri, nit su vihorovi,
Nit {umore gore javorove,
Nit sa zemqom trava razgovara,
Nit pjevaju na nebesi zvezde,
No se slu`i sveta liturgija
U nebesnom carstvu Hristovome.
Slu`bu slu`i Jovan Zlatouste
I sa wims tri stotin vladika,
Sve vladika zemnih mu~enika
I tri hiqad ~asnih sve{tenika,
Sve{tenika Bo`jih ugodnika.
\akonuje \akone Stevane
I sa wime sveti Lavrentaje.
Sveti Pavle ~ita Poslanije,
Sveti Luka sveto Jevan|eqe,
Krste dr`i care Konstantine
A ripide sveti stratilati
Dimitrije i s wim Prokopije,
Georgije i s wim Jevstatije
I ostali mnogi stratilati.
Ogaw nosi Ogwena Marija,
Tamjan pali Gromovnik Ilija
A Krstiteq vodom pokropqava.
Heruvimi poje Heruviku
A car slave sedi na prestolu
Licem svojim nebo osvetqava.
S desna mu je sveta Bogomajka
Ogrnuta zvjezdanom porfirom
Sveti Sava `etal pridr`ava,
A naroda ni broja se ne zna,
Vi{e ga je no na nebu zvjezda.
Izmje{ani sveci s an|elima
Pa se ne zna ko je od kog qep{i.
Kad se sveta liturgija svr{i
Svetiteqi Hristu prilazili
I pred wime poklon u~inili,
Najposledwi Svetitequ Savo
I sa Savom Srbi svetiteqi.
Sveti Savo metanije pravi,
Al se ne hte svetac da uspravi
Ve} ostade na zemqi le`e}i.
Tad prilazi sveta Bogomajka
Da podigne Svetiteqa Savu,
Jer joj Savo Hilandar posvjeti,
Al se Savo di`e na koqena
I daqe se di}i ne ho}a{e
Ve} ostade pred Hristom kle~e}i.
Blagi Hristos Savu milova{e
Od milo{te vako mu zbora{e:
"^edo moje Nemawi}u Savo,
[to si mi se tako rastu`io,
Nikad tako ti plakao nisi,
Nisi tako plako za Kosovom
Kad je Srpsko potamwelo carstvo
Potamwelo carstvo i gospodstvo
Kazuj meni, moje ~edo drago,
Kako stoji sada Srbadija:
Kako stoji vjera u Srbaqa,
Jesu l Srbi kano {to su bili
Ili su se Savo izmjenili,
Poju li mi mnoge liturgije,
Di`u li mi mnoge zadu`bine.
Kano nekad u vreme Nemawe
I sina mu Svetiteqa Save,
I slavnoga Milutina kraqa
I Stevana milog mi De~anca,
I Lazara mog mu~enika
I Milice slavne Qubostiwke,
Angeline majke Kru{edolke,
I ostalih cara i kwegiwa,
Da l se i sad tako Bog po{tuje,
Da l Srbijom svete pjesme bruje,
Jevan|eqe da l se moje {iri,
Srpska zemqa da l tamjanom miri,
Svetli li se obraz u Srbina
Pred qudima i pred an|slima,
Velika{i da l pravedno sude,
Bogata{i da li milost djele,
Da l suseda sused opravdava,
Da l nejakog jaki podr`ava,
Po{tuje li mla|i starijega,
Da l djevojke dr`e djevoja{tvo,
Da l popovi po svetiwi `ive,
Kalu|eri da l za narod kle~e,
I da l greju pe{tere suzama
I za narod toplim molitvama.
Da li narod nedjequ svetkuje,
Da l praznikom crkvu ispuwuje?
Kazuj meni, di~ni svstitequ,
Srpskog roda drugi spasitequ
Kakva ti je golema nevoqa
Te ti roni{ suze niz obraze,
Pjesmu neba pla~em zavr{ava{?"
Tad govori Svetitequ Savo:
"O Gospode, veliki i silni,
Pred kime se tresu heruvimi,
Ima l i{ta tebi nepoznato?
Ta ti vidi{ srce u ~ovjeku
I poznaje{ najtajnije misli.
Vidi{ crva pod korom grmovom.
Pod kamenom guju otrovnicu
Na dnu mora svako zrno pjeska.
Ne mogu se od tebe sakriti.
Tamnih qudi tamna bezakowa,
Zbog kojih si na krstu visio;
Ali tvoja qubav sve pokriva,
Iz qubavi neznanije javqa{,
Iz qubavi ti o znanom pita{,
Da ti ka`em {to ti boqe znade{.
Nisu Srbi kano {to su bili.
Lo{iji su nego pred Kosovom,
Na zlo su se svako izmjenili.
Ti im dade zemqu i slobodu,
Ti im dade slavu i pobjedu,
I dr`avu ve}u Du{anove,
Al darom se tvojim pogordi{e,
Od tebe se licem okrenu{e.
Gospoda se srpska izmetnula,
Na tri vjere okom namiguju,
Al nijednu pravo ne vjeruju,
Pravoslavqe quto potiskuju.
Odrekli se srpskoga imena,
Odrekli se svojih krsnih slava,
Svece svoje quto uvredili.
A ko di`e crkvu zadu`binu,
Ne di`e js Tebi nego sebi.
Crkve di`u da ih vide qudi,
Crkve di`u, Bogu se ne mole,
Nit Bo`iji zakon ispuwuju.
Velika{i pravdu pogazili,
Bogata{i milost ostavili,
Ne po{tuje mla|i starijega,
No se mla|i pametniji gradi,
Nit nejakog jaki podr`ava,
Ve} ga lomi dok ga ne salomi,
Nit susjeda susjed opravdava,
Ve} se kune krivo za nepravdu,
Zbog blatwave zemqe od ar{ina.
Sve{tenici Verom oslabili,
Nit djevojke dr`e djevoja{tvo,
Svilu nose grehom se ponose,
Mladi momci po{tewu se smiju,
A svoj razvrat ni od kog ne kriju,
Niti narod za nedjequ mari,
Ni za praznik ni obi~aj stari,
Nit praznikom crkvs ispuwuje,
Prazne crkve ka pe}ine puste,
Prazne du{e, pa prazne i crkve;
Svud se crni crno bezzakowe.
Stid me jede i stid me izjede.
Zbog grijeha naroda mojega,
[to i mene dr`i{ blizu sebe.
Zato pla~em moj Predragi Spase,
Vje~nost mi js kratka za plakawe,
Volio bih i u paklu biti,
Samo Srbi da ss Bogu vrate".
Mirno Gospod saslu{ao Savu,
Pa podi`e svoju svetu glavu;
I mislima nebesa potrese.
Zablista{e muwe i gromovi,
Nadu{e se garavi oblaci,
Led se prosu o Petrovu danu,
Sva pobjele zemqa Srbinova,
Ka od gube gubava gre{nica.
Zakuka{e Srbi u nevoqi,
Al se `ivog Boga ne sjeti{e,
Niti Boga niti svojih grijeha.
A sve Savo na koqeni kle~i,
Blijedo mu lice od u`asa.
Tada Gospod va{i popustio,
Po vo}u se va{i uhvati{e,
Obrsti{e {qive i jabuke,
Sasu{i{e pitome vo}wake,
Po pitomoj zemqi Srbinovoj.
Zakuka{e Srbi u nevoqi,
Al se `ivog Boga ne sjeti{e,
Niti Boga niti svojih grijeha.
A sve Savo na koqena kle~i,
Blijedo mu lice od u`asa.
Tada Gospod pomor popustio,
Da pomori i staro i mlado.
Udari{e qute bolezawe,
Tesna grobqa i malo grobara,
Grobarima ote`a{s ruke.
Zakuka{e Srbi u nevoqi,
Al se `ivog Boga ne sjeti{e,
Niti Boga niti svojih grijeha.
A sve Savo na koqena kle~i,
Blijedo mu lice od u`asa.
Tada Gospod krizu popustio,
Puna zemqa svakog izobiqa,
A svi vi~u: nigde ni{ta nema.
Zakuka{e Srbi u nevoqi,
Al se `ivog Boga ne sjeti{e,
Niti Boga niti svojih grijeha.
A sve Savo na koqena kle~i,
Blijedo mu lice od u`asa.
Tad Satanu Gospod odrije{io,
Iz pakla ga na Srbe pustio,
Da do roka svoju voqu vr{i,
I da ~ini {to je wemu drago,
Sa dr`avom i sa srpskim tjelom,
Samo da se ne doti~e du{e.
A Satana vojske podigao,
Od zvjeriwa svoga i qudskoga,
Sve od samih Bo`jih protivnika,
I svojijeh jednomi{qenika,
Kojih bi se marva zastidjela,
I veprovi divqi posramili.
Paklenim ih ogwem naoru`o,
Poveo ih na zemqu Srbiju.
Bqunu ogaw iz adovih `vala,
Pa zapali ku}u Srbinovu,
Sve razgradi {to je sagra|eno,
Sve pro`dera {to je umje{eno,
Sve odnese {to je izatkano,
Sve razgrabi {to je u{te|eno,
Sve rasku}i {to je zaku}eno,
Sve popquva {to je osve}eno,
A gospodu u okove veza,
Starje{ine vr`e na vje{ala,
Il umori gla|u u tamnici,
Pobi momke, zacrni |evojke,
Zgr~i majke nad koqevke prazne,
Nad koqevke prazne i krvave.
Jo{ zaveza jezik u Srbina,
Da ne smije pjevat ni kukati,
Niti Bo`je ime spomiwati,
Niti brata bratom osloviti;
Jo{ zaveza noge u Srbina,
Da ne smije slobodno hoditi,
Osim tamo kud ga konop vodi,
Konop vodi ili kundak goni;
Jo{ zaveza ruke u Srbina,
Da ne smijs radit van kuluka,
Niti sjesti, niti hqeba jesti,
Bez satanske gorde zapovjesti,
Niti |ecu svoju svojom zvati,
Nit slobodno mislit ni disati.
Tako i{lo za dugo zemana,
Dok nabuja Zemqa Srbinova
Od mrtvijeh srpskijeh telesa,
I od krvi srpskih mu~enika,
Ka tijesto od jakoga kvasca.
Tad an|eli Bo`ji zaplakali,
A Srbi se Bogu obratili,
Jedinome svomu prijatequ
Jedinome svome Spasitequ,
Vi{wem Bogu i svetome Savi.
Tad se Savo strese od u`asa,
Sko~i, viknu iza-svega glasa:
"Dosta, Bo`e, po{tedi ostatak!"
Tad je Gospod poslu{ao Savu,
Na srpsko se robqe ra`alio,
Te Srbima grijehe oprosti.
Zasija se lice Srbinovo,
Zazvoni{e zvona na veseqe,
Zamirisa zemqa od tamjana,
Zablista se Hristova istina,
Zaceri se milost i po{tewe,
An|eli se sa neba spusti{e,
Pa Srbiju zemqu zagrli{e.
Haj, {ta se ono ~uje iz daqine?
To se opet slu`i liturgija,
U nebesnom carstvu Hristovme.
Slu`bu slu`i svetitequ Savo,
I sa wime tri stotin vladika,
I tri hiqad srpskih sve{tenika.
\akonuje |akon Avakume
[to na kocu za Hrista postrada,
Na bairu usred Biograda.
A Car Slave sjedi na prestolu,
Dok sa zemqe grmi ko oluja,
To Srbija kli~e - ALILUJA!
Blago majci koja Savu rodi
I Srbima dok ih Savo vodi.